Iz naše online knjižare



Lista svih knjiga


Detaljno Pretraživanje

Login - Prijava






Intervju za online portal Skiby PDF Ispis
Nedjelja, 27 Mart 2011 20:02

Dragi Šimo! Priznajem, bio sam na slatkim mukama pri odabiru pitanja za ovaj razgovor. Jer, tvoj opus je raskošan i raznovrstan, a prostor i vrijeme ograničeni. Onda, da krenemo od onoga što je moja sudbina - novinarstva. Kako bi u nekoliko rečenica opisao svoj 12-godišnji novinarski angažman u nekadašnjem Radio Sarajevu?

 

EŠIĆ: Sretno doba. Bio sam mlad i radoznao, a taj posao mi je omogućavao da učim i da pronađem svoje mjesto u društvenim kretanjima. Bio sam zaljubljen u taj posao - i danas me želja često povuče. Radio je medij koji pruža neslućene mogućnosti kreativnog izražavanja. Naginjao sam, upravo, takvim – ne klasičnim informativnim, nego više životnim sadržajima. Volio sam praviti priče o običnim, malim ljudima, iz kojih počesto progovore velike istine. Jedna od tih priča bila je izdvojena i nagrađena kao najbolja reportaža te godine u programu radija, a mnoge od njih i danas ljudi, kad se sretnemo, prepričavaju.

 

 Novinarstvo onda i danas, iz tvog ugla i iskustva?

 

EŠIĆ: Učeći nas novinarskom zanatu, starije kolege su nam, u šali znali reći da je novinarstvo najbolji posao, ali kad se na vrijeme napusti. U mom slučaju se to i obistinilo. Napustio sam taj posao na vrijeme - onda kad sam prvi put dobio od glavnog urednika zadatak koji se kosio sa mojim moralnim ubjeđenjima. Kasnije će se ispostaviti da je rat u bivšoj Jugoslaviji tako i počeo – u medijima. Sretan sam što u tome nisam učestvovao, što sam, lično, sačuvao samo lijepa sjećanja na taj drag i poštovan poziv.

 

Ipak, dominantna komponenta tvoga ukupnog stvaralačkog opusa jeste pisac za djecu. S tim u vezi mogu da kažem da imaš najneviniju čitalačku publiku. Kako se osjećaš u ulozi onoga koji piše za takve čitaoce?

 

EŠIĆ: Pomalo kao i moji čitaoci – naivno i nevino. Naivno, jer još uvijek vjerujem da je pjesma svemoćna, da može brda pomijerati, da može promijeniti svijet. Da „još uvijek ima stvari koje se ne mogu kupiti“, (kako kažem u jednoj svojoj pjesmi). A nevino, jer pokušavam u dušama mojih čitalaca posaditi dobrotu, plemenitost, vedrinu, ljubav. Naučiti ih Kako se crta sunce. Zato se tako i zove moja najnovija knjiga. To i jeste zadaća umjetnosti, bar kako je ja shvatam i doživljavam. Ali to i jeste najteže – današnjem čovjeku svilenom riječju osunčati dušu. 

 

Poznato je da, između ostaloga, pišeš i udžbenike za prva četiri razreda osnovne škole u BiH. Koriste li se ti udžbenici u oba entiteta te u Distriktu Brčko?

 

EŠIĆ:U Bosni nema ništa što se koristi u oba entiteta. Jedino zrak. Ali i on se u drugom entitetu zove vazduh. Te glupe izmišljotine – entiteti – i napravljeni su zato da se proizvede što više razlika od onoga što je nakada bilo jedno, jedinstveno. I normalno. A o udžbenicima – nema ni govora, ne samo u oba entiteta, nego i ovaj „naš entitet“ – Federacija, koristi jedne udžbenike za škole sa bošnjačkom, a druge za škole sa hrvatskom većinom. Nered je prekomplikovan da bi se mogao opisati u nekoliko rečenica koje ovaj prostor dozvoljava. Ali, kod nas u Bosni je odavno poznata ona krilatica: što bi bilo jednostavno, kad može komplikovano?!

 

Budući da si već 19 godina u Njemačkoj, da si član Društva pisaca i te zemlje, može li se, na neki način, komparirati status poslenika pisane riječi u Njemačkoj i BiH?

 

EŠIĆ: Može se komparirati – ali na ogromnu štetu statusa kolega u Bosni i Hercegovini. Ja sam, upravo zato što je u Bosni ukinut status slobodnog umjetnika bio prinuđen zatražiti taj status u Njemačkoj. U sređenoj zemlji sve oblasti su uređene, u mojoj Bosni bih, prema njenoj brizi za umjetnike, vjerovatno već bio u invalidskim kolicima. Jer, ko bi mi platio ove dvije teške operacije kičme, bez kojih bih, sigurno, već bio nepokretan? Ali, gledano sa ove druge, stvaralačke strane, bosanski pisac se razvopravno može nositi sa njemačkim kolegom, čak je, u izvjesnom smislu i u prednosti. Jer, moje je mišljenje da nema dobre literature dok pisca nešto ne ujede za srce. A bosanskog pisca malo-malo, pa nešto ujede za srce.

 

A kada je riječ o konzumentima književnosti - čitateljima, ima li tu razlike i koje?

 

EŠIĆ: Najveća razlika je u nivou svijesti o potrebi čitanja i kupovanja knjige. U Njemačkoj se knjiga, zaista, kupuje i veoma mnogo čita. Rijetke su porodice bez kućnih biblioteka. A o ukusima čitalaca – to je već neka druga priča. Njemački čitalac je izgustirao sve i traži uvijek nešto novo, avangardno, drugačije, senzacionalističko. Zahtjevan je. Bosanski čitalac se mnogo teže „peca“ na senzaciju. Oprezan je, probirljiv, ne nasjeda na halabuku i reklamu, pa mu u tom pretjeranom oprezu promaknu i neke važne knjige. Naročito domaćih autora, u koje prosječan bosanski čitalac još uvijek nema dovoljno povjerenja. Neopravdano, naravno.

 

Iz Kuće lijepih riječi  izišla je impozantna brojka od preko 700 naslova. Koliko je samo ta činjenica doprinjela afirmaciji mladih bh. pisaca ili onih manje poznatih?

 

EŠIĆ: Puno je mladih, darovotih ljudi objavilo prvu knjigu u „Bosanskoj riječi“. Nekima sam već prve knjige objavljivao i na njemačkom jeziku. Tako su sticali svoju umjetničku ličnu kartu, dobili pravo na javnu riječ, a šta će poslije napraviti – najviše je do njih samih. Naravno, Kuća je i dalje uz njih, ali ta orjentacija se, bez planske društvene potpore, ne može dugo odražati. To su, uglavnom, nekomercijalna izdanja i mladi talenti ne mogu vječno biti briga samo jednog izdavača. Na objavljivanju nepoznatih pisaca ne može se dugoročno temeljiti zdrava poslovna politika. Pogotovo ne u našim uvjetima, gdje su tiraži, i poznatih imena, preskromni.

 

 Kada je izdavačka djelatnost u pitanju, kako se opstaje u poprilično jakoj konkurenciji te općoj ekonomskoj krizi, posebno u BiH?

 

EŠIĆ: Sve teže i neizvjesnije. Ekonomska kriza je ozbiljna, mnogo ljudi u Bosni je na ivici gladi. Ali, za knjigu je opasnija ona druga – duhovna kriza, kriza pomjerenih ljestvica vrijednosti, kriza morala koja se reflektuje na sve. Kriza svijesti o tome da je čitanje za duhovni razvoj djeteta koje raste neophodno isto koliko i vitamini za njegov pravilan i zdrav tjelesni razvitak. Uzmimo nas, Bosance, koji smo rasuti po svijetu – nismo u strahu od neimaštine i gladi, ali jesmo li spremni izdvojiti makar i minimalni dio kućnog budžeta za knjigu na svom, bosanskom jeziku?

 

 Šta nam novoga sprema Bosanska riječ?

 

EŠIĆ: Malo mi je prostora za potpun odgovor na to pitanje, pa ću skratiti, koliko god mogu. Na sajmu u Sarajevu, krajem aprila, pokazat ćemo izuzetno važnu stručnu knjigu iz oblasti jezika: Rječnik pravopisnih, obličkih i akcenatskih nedoumica u standardnome bosanskom jeziku, autora dr Refika Bulića. Nov je i roman Guantanamo, Ante Dolića, jedna neobična, duhovito-sarkastična, tipično bosanska priča o zloglasnom američkom logoru na Kubi. Nova je i moja knjiga Kako se crta sunce, koju su i djeca i odrasli izuzetno lijepo primili i čije prvo izdanje je već rasprodato. Ali, najvažnije što pripremamo su dva velika projekta: Izabrana djela za djecu i mlade, Šukrije Pandže u 5 knjiga i Sabrana djela Skendera Kulenovića u 10 knjiga. Obojici ovih naših velikana pisane riječi ove godine se navršava 100 godina od rođenja i ovi izdavački projekti su planirani uz obilježavanje tog velikog jubileja. Naročito je važan projekt Skenderovih Sabranih djela, jer su u tom kompletu, zahvaljujući susretljivosti i velikoj upornosti njegove supruge, Vere Crvenčanin-Kulenović, sakupljeni i do sada neobjavljeni Skenderovi rukopisi, koji će prvi put biti predstavljeni našoj kulturnoj javnosti. 

 

Tvoje knjige su prevođene na mnoge strane jezike, što je samo po sebi jedan od dokaza da književnost, kao vrsta umjetnosti i univerzalna kategorija, ne poznaje granice. Da li ih, međutim, poznaje danas unutar naše domovine?

EŠIĆ: Nažalost, da, ali ne u tolikoj mjeri kao što je to bilo devedesetih godina prošlog vijeka. Što se mene lično tiče, moja poezija je kao narodna – obraća se djeci, dakle, onima koji su čisti, ali svojim humanističkim porukama i onima koji nisu zaboravili da su bili djeca. Dakle, sama po sebi, literatura koju pišem nije „politički nepodobna“ niti problematična, naprotiv, kao melem je, pa je veoma lijepo primljena gdje god se pojavim. Nije samohvala, nego, kad ste me već upitali, da pomenem dva slučaja: Neposredno poslije zaključenja mira, gostovao sam u školi Počulice kod Viteza, na samoj liniji fronta najžešćih sukoba između Hrvata i Bošnjaka. U školi su sva djeca bošnjačka i nastavničko osoblje, također. Dočekali su me poprilično hladnjikavo, ali kad se priča završila, cijela škola se načičkala na prozore i skandirala mi Ši-mo, Ši-mo, ispraćajući me. Ili, u Prijedoru, pretprošle godine, u direktnom tv prenosu Kozarskih susreta, među velikanima srpske poezije, jedino mene je publika vraćala na pozornicu upornim pljeskom. 

 

 Pokušavam cijelo vrijeme da zaobiđem političke teme, barem kada razgovaram sa čovjekom poput tebe, ali ne mogu da se makar malo ne "očešem" o taj, najprljaviji zanat na svijetu koji određuje sudbine većine nas. Dakle, vidiš li ti kritičnu masu pisaca sa prostora krvavo raspadnute Jugoslavije koji nisu zapristali niti za jednom političkom opcijom, ili koji nisu bili predvodnici nekih političkih kuhinja od Triglava do Đevđelije (može i obrnuto)?

 

EŠIĆ: Vidim i lično poznajem dobar broj pisaca koji su časno prošli kroz svu tu oluju, žrtvujući sve i rizikujući čak i život za častan obraz. Evo, odmah mi pada na um Milika Pavlović, crnogorski pjesnik, izuzetan intelektualac, krhak tijelom, ali gorostasan duhom i čašću. No problem je u tome što se ti, slobodomisleći, nisu dovoljno organizirali, a ovi drugi – jesu. I njihov razuman poziv na dobro i za dobro svih, nadjačao je hor(d)ski halabuk ovih drugih. Sad se stvari polako mijenjaju u korist dobra. Sve više je susreta, kulturnih manifestacija i projekata koji idu u tom smjeru.

 

Slijedom prethodnog pitanja, da li su sastavnice bivše Jugoslavije raritet u Evopi i u svijetu, kada se radi zloupotrebi književnosti i onih koji su na to pristali, u prljave, čak pogubne, političke svrhe?

 

EŠIĆ: Raritet nisu – ima takvih primjera još kojekuda po svijetu. Ali da su najpogubnije – to svakako jesu. Jer na našim prostorima su takvi mentaliteti - lako ih je zapaliti za nešto što ne valja. Lako padamo na patetiku i polusitinu, euforični smo. Poslije se kajemo, ali kasno Marko...

 

 Sa kojih izvora se naročito napaja tvoja stvaralačka energija - zavičajnih, domovinskih, njemačkih, evropskih, svjetskih...?

 

EŠIĆ: Sa ljudskih. Životnih. Sve šta sam do sada napisao ima veze sa životom. A u tome je najviše zavičajnih boja, njih sam nekako najjače upio, najsvjetlije su urezane u mom pamćenju. Možda zato što je djetinjstvo jedino vrijeme kad se bezbrižno živjelo i istinski radovalo životu. Sve ostalo je, u neku ruku, imitacija života.

 

Impresivna je i brojka brojnih nagrada koje si dobio za svoj književni i izdavački angažman. Ako ih je uopće moguće rangirati, koja ti je posebno draga, odnosno na koju si naročito ponosan?

 

EŠIĆ: Da neće zazvučati demagoški, rekao bih najponosniji sam na onu koju su mi na svečanosti u povodu moje 40-godišnjice umjetničkog rada i predstavljanju knjige Kako se crta sunce, priredila djeca iz Osnovne škole iz Sapne kod Zvornika. Ta djeca, njih desetoro, sa svojom nastavnicom Amelom Isanović, smislili su deset razloga zašto treba čitati moje knjige i za svaki razlog ručno mi od kartona uradili, živopisno oslikali i dodijelili po jednu medalju. A onda mi je jedna djevojčica u kostimu male vile rekla: „Zbog svega toga mi te proglašavamo za našeg kralja drugarstva u zemlji lijepih riječi“. Na jastučetu u obliku srca, donijela krunu od kartona na kojoj je pisalo sretno 40 i stavila mi je na glavu... Naravno, velika je nagrada Zlatno Gašino pero, koju sam dobio kao prvi pisac izvan Srbije, evropska nagrada za poeziju, La Bohemina, nominacija za nagradu Astrid Lindgren, najveću svjetsku nagradu za dječju literaturu, ali to „krunisanje“ koje su mi priredili mališani iz Sapne – e, to je ono što se ni sa čim ne da usporediti.

 

Na samom kraju, imaš li neku poruku za naše ljude u SAD i Kanadi, te u izbjeglištvu uopće? Hvala velika za ovaj razgovor.

 

EŠIĆ: Nezahvalno je – ko sam ja da ljudima držim vaz! Jest da sam iz slane Tuzle, ali ne bih volio ni da budem shvaćen kao da nekome „solim pamet“. No, kad već imam tu priliku, ako me iko želi čuti – ne okrećite oči od knjige na maternjem jeziku. Ne okrećite joj leđa, držite je u rafi, makar samo prolazili pored nje, makar je ne čitali. I, pošto znam kako se živi na Zapadu, evo za kraj nekoliko stihova iz jedne moje pjesme: ...Nemojte biti tužni, / zemljaci, ni ja neću, / u ovom velikom svijetu / svako će naći sreću. / Ima, sigurno, negdje / i mala sreća neka, / koja ničija nije, /već samo na vas čeka.

 

 

 

   RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (203)

 

 
Copyright © 2009 by Saša Ešić