Šimo Ešić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca za djecu, obilježava danas svoj veliki jubilej, 40 godina umjetničkog rada. Četiri decenije Ešić obilježava upravo u godini koja je puna uspjeha, priznanja i nagrada: Zlatno Gašino pero u Lazarevcu, nagrada Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječje literature u BiH, nagrada Nasiha Kapidžić-Hadžić, za pjesnički opus u dječjoj literaturi, nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za životno djelo u izdavaštvu i europska nagrada za poeziju, La Bohemina, koja mu je uručena prošlog mjeseca u Hamburgu. Uz sve to, upravo je iz štampe izašla njegova nova knjiga Kako se crta sunce, koju su u koprodukcijskom izdanju objavile Bosanska riječ iz Tuzle u biblioteci Mali princ i Sarajevo Publishing iz Sarajeva u svojoj čuvenoj dječjoj biblioteci Lastavica. Riječ je o knjizi neobične koncepcije, koja, umnogome, izlazi iz već viđenog standarda bosanskohercegovačke dječje literature i koja se svojim humanističkim porukama podjednako obraća djeci, kao i onima koji nisu zaboravili da su bili djeca.

Tim povodom danas je  svečano predstavljena Ešićeva nova knjiga.  “Želio sam sa svojim prijateljima skromno obilježiti ovu, za mene važnu, godinu. Pomislio sam da je to najbolje učiniti predstavljanjem nove knjige, kao simboličkom najavom da život nije stao na toj čarobnoj brojci 40, da će još ponečega biti u budućnosti. U holu pozorišta je otvorena izložba ilustracija iz knjige, autora Toše Borkovića, a program je trajao simboličkih 40 minuta i posve je drugačiji od uobičajenog predstavljanja nove knjige na kakve smo navikli”, riječi su Šime Ešića.

Božica Jelušić o knjizi Kako se crta Sunce

U davna, plemenska vremena, kad se obitelj tek stvarala, svako je imao svoju, tačno određenu ulogu: otac i majka, baka i djed, bliži rođaci, daljnji srodnici te u konačnici, cijeli plemenski krug. Posebnu su ulogu imali oni, koji bi dijete uvodili u svijet odraslih, pričajući mu priče, prenoseći važne dijelove historije, priče i legende, te poučavajući mlado biće neophodnim vještinama opstanka. Zemaljska i duhovna hrana podjednako su bile potrebne, da bi se dijete razvilo u cjelovito biće, po mjeri svojih predaka i savremenika. U modernom svijetu i civilizaciji, međutim, neke su od ovih uloga izmaknute, i dječje potrebe podmiruju se tek u osnovnim parametrima. Možda ponajviše fali upravo pričanje priča, pjevanje pjesama i uspavanki, pouka kroz metafore i slike, izrečena pjesničkim jezikom.

Upravo tu stupaju na scenu pjesnici, bivajući graditeljima čarobne staze u svijet odrastanja. Oni su u stanju ispričati „iskrene bajke” (Bachelard), otkriti smiješne i tužne strane vlastita djetinjstva, i što je najvažnije: oni pronalaze jezik, koji dijete razumije, slikovit, maštovit, zaigran i rječotvoran, otvoren za sve ono što ne piše (samo) u knjigama, već i u dječjoj glavi i dječjem srcu. To je onaj drveni mostić iznad uzburkane rječice, kojim će dijete sigurno preći na drugu obalu. To je letjelica od daščica i ljepenke, dovoljno čvrsta, da se preleti dvorište, ulica i četvrt, u kojoj dijete stasa. Također, to je i instrument, koji će dijete svirati po sluhu, bez nota i dugog vježbanja. Između korica dobre knjige za djecu, pjesmarice, zbirke bajki, dječjeg romana ili knjige priča, dijete će biti poput maloga princa, koje zadovoljna oka i vedra duha premjerava poklonjeni mu veleposjed.

Nažalost, uvriježilo se mišljenje, da je stvaralaštvo za djecu lagan posao, jer s druge strane teksta ne stoji obrazovan čitalac, niti subjekt obdaren naročitom kritičkom sviješću. Stoga časopisi za djecu, a nerijetko i školski udžbenici, obiluju jeftinim rimama, naivnim sličicama, udaranjem na „prvu loptu”, te papirnatim likovima, kakve djeca ne bi rado sretala ni u jednoj situaciji ili sredini. Povratna je skala reakcija odbojnost prema propisanoj lektiri, preskakanje stranica u časopisima, mrzovolja i bijeg u virtualni svijet „igrica”, nerijetko ispunjen nasiljem i prostaštvom. Izbačeno iz svog prirodnog, zdravog i zaigranog okružja, dijete traži nadomjestke, a poezija nepovratno gubi buduću nježnu dušu i razvijenu osjećajnost, potrebitu da bude protuteža suhom, materijalističkom svijetu i vremenu. Negdje se izgubila ona Kovačićeva idila, sadržana u jednostavnim i ljupkim slikama: „Gdje je mala sreća, bljesak stakla, / Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah…/ Gdje je kucaj zipke što se makla, / I na traku Sunca sveti kućni prah?”. I djeca i odrasli žive u nekoj vrsti bezdomlja, dok okolo trešti razorna glazba, zaglušujući svaki nježni šapat, svako mrmorenje uspavanke.

Stoga nas dvostruko raduje kad se pred nama nađe rasni pripovjedač i pjesnik okretnih rima, blistavih slika i fine empatije, kakvoga srećemo u osobi Šime Ešića. Bruseći zanat kroz renomirane dječje časopise i nebrojene nastupe, ušao je Ešić u srca mlade publike, neosjetno vraćajući vjeru u poeziju i onima, koji su mislili da im stihovi više ništa ne govore, kad su zatvorili iza sebe vrata osmoljetke. Naš neodoljivi, srdačni, zaigrani i mekodušni pjesnik, navest će ih, ipak, da zapamte koji redak, i nađu u njemu onu poželjnu mogućnost poistovjećenja, kad im vlastitih riječi ponestane. I stvarno, tko bi bolje rekao ovakve stihove: „ Baka se crta toplo i nježno, / ko što se crta uveli cvijet…”, „Sunce se crta ko žuti broš…”, „ Mjesec se crta ko drago lice, koje je s nama, al’ je daleko…”, „ili je duga trag zlatnog pluga/ što nebo ore/ nad nama gore?”, „Pčela se crta ko kaplja meda, / ko zlatno srce tatinog sata, / ko cvjetno oko što vazdan gleda/ u nebo puno sunčeva zlata”.

Šimo Ešić vlasnik je mnogih takvih stihova-zlatnika, koji se spuštaju u pjesničku škrinjicu, da bi se sačuvalo dobro i trajno pjesničko ime. To su pjesme koje završavaju u čitankama i antologijama, no ne samo tamo, već i u spomenarima, ljubavnim pismima, u trajnoj prtljazi mladosti, spremanoj „za svaki slučaj”, kad nas iza ugla dočeka ono što nam je pisano i suđeno, u nekoj velikoj knjizi usuda. Taj dječak, sada već prosijedih zalisaka, po cijelom svijetu nosi svoje selo, šumovite obronke, potoke, livade, stabla i ptičja gnijezda, bostane i voćnjake, izvore i bunare, dimnjake iz kojih svrdla radosni perčin dima, objavljujući život i kućnu slogu, i iz te nepresušne zalihe i nepotrošiva rudnika, neprestance nas daruje plodovima svoje ljubavi za riječ i zanatskoga umijeća, kojemu nema zamjerke.

Nalazimo takve dokaze i u najnovijoj knjizi za djecu „KAKO SE CRTA SUNCE” (Bosanska riječ, Tuzla, 2009.), koju autor s pravom supotpisuje s renomiranim likovnjakom i ilustratorom Tošom Borkovićem. Riječ je o visoko artikuliranoj knjizi mozaičkih tekstova-crtica, priča i pjesama koje djeci daju prostora da i sami, po motivacijskoj liniji, nactaju određeni motiv i stvore jedan unikat u svojoj biblioteci. Nakon što su im dali odlične podloge u riječi i slici, umjetnici navode male kreativce da nacrtaju redom: mamu, tatu, baku, djeda, ujaka, zidara, kuću, tramvaj, drvo, Sunce, Mjesec, dugu, pticu, leptira, pčelu… Pred našim se očima širi i razvija, dugom obasjan, svojevrsni orbis pictus, o kakvom je još pedagog Komenski hvalospjevno govorio, držeći da je poučavanje zornim primjerom, živom prispodobom i umješnim likovnim prikazom, najtrajnije i najuspješnije. Razvijajući ukus, dajemo djetetu „hrane” za bogatstvo svijeta, za uočavanje detalja, boja, harmonija i podudarnosti, koje će potom otkrivati na samom izvoru - u nepremašivoj Prirodi.

Djevojčica s kosom od razvijorene duge, zagledana u modro zrcalo, najljepši je primjer plemenitih nakana autorskog dvojca: duga objavljuje naklonost neba, stvarajući most između vidljiva i nevidljiva svijeta, dok je zrcalo zamjenični predmet, koji simbolizira dušu i odraze u njoj, poznate kao naša stanja i raspoloženja. Očigledno je, da Šimo i Tošo žele djetetu stalna obasjanja, srh radosti, polet k zemlji snova i zanosa, koji ljudskom biću vraćaju neka edenska, izgubljena krila. Kad jednom odrastemo, zamolit ćemo u trenutku klonuća neku blisku dušu: Pričaj mi, molim te, o nečemu što volim slušati… I doista, to će biti ošestareni krugovi Ešićeva autorskog carstva: obitelj, priroda, godišnja doba, nebeske pojave, osjećaji i spoznaje, igra. Ovo potonje, vrhunski je kreativni princip, koji potječe od Stvoritelja svijeta, a proteže se do svih sanjara izumitelja, zabavljača, izvođača, te onih koji su voljno „od zbilje malo utekli”, da bi pronašli čudozemlju, međuprostor, cijeli jedan novi univerzum, gdje „nema pravila i ne važe znanja koja smo ranije stekli”.

Zaista, rečeno je da iza „velikih sudbina stoje velika djetinjstva”, pa ako je suditi po razmjerima i rasežnostima knjige KAKO SE CRTA SUNCE, dva velika dječaka, Šimo i Tošo, upravo su pred nama razvili karte svoje sudbine, gdje pobjedonosno, kraljevsko Sunce sja u punoj ljepoti, iza sedam gora i sedam mora, u nekoj zemlji blaženih, opijenih ljubavlju, poezijom i dobrotom.