Život bez granica

Mladi ljudi ponekad dođu pred zid i učini im se da se dalje nema kud, da sve tu prestaje, da dalje ništa ne postoji i da nije važno. To se naročito događa osjetljivima, ranjivim dušama, nježnim bićima, neborbenim i neprilagodljivim, nespremnim za brojne surovosti i neprijatna iznenađenja, kakve život uvijek ima u rukavu – kao da ih uvijek pripravne čuva upravo za takve.

      Jedna od tih preosjetljivih je i autorica ove knjige, ove ispovijedne lirike, ovog svojevrsnog dnevnika samoće, Ivana Tomić-Marić. Nepripremljena na zlobu, na laž i licemjerje, na nepoštenje i sarkazam s kojim se sudara u svakodnevici, povlači se u samoću da tiho odboluje svoju i tuđu patnju, vidljivu i gotovo opipljivu svuda oko nas. Ali i da progovori o njoj. I upravo u tom činu – činu opisivanja izgubljenosti, razočarenja i straha, pronalazi se svjetlost u mraku, i tračak nade da ipak ima nešto i iza zida, da ima života. I da je taj život, kao igra – bez granica.

      O tome govori ova knjiga. Na taj način dovoljno govori i o autorici. Nama ostaje još da dodamo da je ova mlada žena rođena u Husinu, da se školovala u Tuzli, gdje i živi i radi, i da joj je ovo prva knjiga. Stoga, ne sudite joj prestrogo.