Google Translate

Iz naše online knjižare


Lista svih knjiga


Detaljno Pretraživanje

Login - Prijava







PDFPrintE-mail
Raseljeno lice i drukcije pjesmeRazbibrižnica

Raskrsnica Sarajevo

Autor: Rathfelder Erich, izdavac: Bosanska rijec, Format B5, voluminozni papir, matt plastifikacija, ISBN: 3-939407-40-9, jezik: bosanski, broj strana: 260

( Bosanska riječ )
€ 15.00

Postavi te pitanje u vezi ovog produkta

Objektivno, i racionalno pisati o jednoj, barutom razaranoj i lažima ponižavanoj zemlji, poslije dobro planirane, a zatim strasno poricane agresije, sigurno nije ni lako ni jednostavno. Ali, jest etički vrlo izazovno i autorski krajnje odgovorno. Ta izazovnost i odgovornost podrazumijevaju stanovitu dozu moralne čvrstine autora iz koje on, kao objektivistički nastrojen spisatelj, crpi onu uvjerljivost svojih stavova koji plijeneći, čitaoca naprosto prikivaju za djelo. Erich Rathfelder (1947.), njemački novinar, pisac i publicista, snažno nam demonstrira i jedno i drugo: i etičku izazovnost i svoju odgovornost spram napisanog. Pri tom, moralni oslonac svom kritičkom pisanju o agresiji na Bosnu Rathfelder nalazi prije svega u naporu objektivističkog sagledavanja njemačke ratne prošlosti i užasnih iskustava Drugog svjetskog rata upravo na ovim prostorima (ex-YU). Navešću, s tim u vezi, primjer Rathfelderovog etički (resp. samokritički), znakovitog promišljanja sebe kao Nijemca. Primjer kakvog ovdje za sad još uvijek nema, i za kojim vapi Ova Zemlja. Na tragu imperativa Kantove moralne savjesti koja ne priznaje nikakvo naknadno, politikantsko (quasipatriotsko) racionaliziranje i relativiziranje prošlih zbivanja (kakvo danas svakodnevno srećemo u izjavama Milorada Dodika, npr), Erich Rathfelder na str. 200 i 201 sasvim odlučno i kritički jasno, o njemačkom fašizmu, kaže sljedeće: Okupacijom Jugoslavije od strane Wermachta i italijanskih trupa došao je užas holokausta. Od 82.000 Jevreja Jugoslavije preživjelo je samo 12.000, 85% svih Jevreja deportirano je u koncentracijske logore ili su život izgubili na drugi način. A zatim, krajnje otvoreno i do dirljivosti pošteno, pita sam sebe: Kakvo ludilo se dogodilo tada, kakvu sramotu moramo osjetiti kao ljudi i kao Nijemci s obzirom na tu povijest. Dakle, kritičkom opservacijom njemačke prošlosti Rathfelder (za razliku od Petera Handkea, npr.), umakao je idejno sračunatim opsjenama srpskog post-ratnog marketinga. Učinio je upravo racionalnom kritikom iracionalnih predpostavki agresorskog etnoumlja. Agresije koja, izvan lične koristi njenih kreatora, nikome i ništa dobrog nije donijela. Pa čak ni srpskom narodu u ime koga i uz pomoć koga je vođena. S tom besmislenom agresijom, svi smo danas na golemom gubitku. Naravno, prevarantska etno-logika vidljiva je ovdje na sve tri strane. Međutim, postoji u tom idejno-ratnom ludilu jedna ontološki bitna razlika koja se mora naglasiti: Politički motivi i ratni ciljevi triju bh strana, ostaju za Rathfeldera moralno-ljudski nesamjerljivi i faktički neuporedivi. Upravo u tom naporu jasnog političkog sagledavanja i diferenciranja motiva i ciljeva prošlog rata, ostaje Rathfelder nepotkupljivo, i beskompromisno čist. Bez teških riječi i kvalifikacija ostaje on na visini tvrde logičko-činjeničke objektivnosti koja istinu rata i istinu o ratu u Bosni i Hercegovini otslikava analitički realno, nijednog trenutka ne nasijedajući na onu poznatu KOS-ovsku, i politikantski sračunato plasiranu formulaciju o «zaraćenim stranama». Nema kod Ericha Rathfeldera nikakvih «zaraćenih strana». U tom pogledu on je njemački precizan, kratak, i potpuno jasan: «Radilo se o agresiji i genocidu. Nije bilo nikakvog građanskog rata» (str. 237). Dakle, rathfelderovski govoreći, postoji samo agresija na BiH, i odbrana od te agresije. Odbrana sa svim svojim vrlinama. I svim svojim manama, koje pisac nijednog trenutka ne krije. Jer, Rathfelderova literarnost nije ni larpurlatistička, ni fantazmatska, ni metafizička, nego, realistička. Realistička u smislu punog uvažavanja kompleksne povijesnosti bosanske zbilje kao predmetne građe kojom se, Erich Rathfelder i ljudski strasno, i spisateljski odvažno, i objektivistički profesionalno bavi. Žozef de mestrovska i dodikovska bahatost koja (ostajući na politički zastarjeloj, starozavjetnoj slici svijeta), forsira ideal izabranog naroda i od nacije ne vidi ljude, Erichu Rathfelderu je potpuno strana. Zabacujući novozavjetno jedinstvo čovječanstva kroz lik Bogočovjeka, kolektivističkom logikom «nebeskog naroda» (iz vremena još neugasle srpske političke pomame), Žozef de Mestr, negirajući čovjeku, pojednicu, pravo postojanja još u 18. st. piše: «Ustav iz 1795. u potpunosti kao i njegova starija braća je napravljen za čoveka. Ali, na ovom svetu uopšte ne postoji čovek. U svom životu sam video samo Francuze, Italijane, Ruse, itd.; znam čak, zahvaljujući Monteskjeu da čovek može biti i Persijanac: ali, kada se radi o čoveku, ja izjavljujem da ga nisam sreo nikada u životu; ako postoji, to je onda bez mog saznanja». U potrazi za ratnom i poratnom bosanskom istinom, istrajni Erich Rathfelder razgovara sa svima, uporno i pažljivo pipajući ne bi li, u mrklom mraku etno-ideološki podgrijavanog nepovjerenja, napipao slabašni znak nade i spasa za ljudskiju budućnost Ove Zemlje. Ako, slijedeći taj motiv pišćeve nakane, hermeneutički dekodiramo njegovu spisateljsku matricu onda, sred nje, kao nož u srcu ideoloških lagarija, otkrivamo pobodenu zastavicu neizrečenog metodološkog pravila kojim autor oblikuje svoju spoznaju i izriče svoju kritičku misao. A to pravilo je: od percepcije ka recepciji; Dakle: od činjenica ka razumijevanju; Ili, još preciznije: od viđenog i spoznatog, na terenu, ka razumijevanju i objašnjenju u knjizi. Nema u ovoj knjizi ni žurnalističke improvizacije, ni grčevite potrage za jeftinom senzacijom. Dvije najjače, ključne karte Rathfelderovog epistemološkog špila su: diskurs istine i istina diskursa građenog na principima faktografski slāgane i fotografski uvjerljive spoznaje. Šta to znači? To znači da autor ne piše kabinetski, nego, već deceniju i po tumara diljem Bosne: istrajno traga, raz-gleda, o-sluškuje, i za-pitkuje... Rathfelder jednako ozbiljno, i bez predrasuda, razgovara sa svima na sve tri strane: sa državnim dužnosnicima i carinicima; sa političkim ekspertima i socio-analitičarima; sa automehaničarima i izbjeglicama. Ova knjiga govori njihovim jezikom o njihovim idejama i strahovima; njihovim nadama, željama i snovima... Na stranicama ove knjige, prepliću se, i raspliću se povijest starih zabluda i zablude najnovije povijesti, u kojima dželati (tzv. «nacionalni heroji»), kukavički bježe od odgovornosti, svaljujući svu svoju krivicu na žrtve vlastitih zločina. Rathfelder to licemjerno bježanje i prozire i prezire. Prozire u ime istine, i prezire u ime budućnosti Bosne. Bosne za sve. Anatomski vještim seciranjem medijski is-fabriciranih «očiglednih istina» nedavne ratne prošlosti, i njihovom logičkom negacijom u ime boljih, idejno potisnutih mogućnosti ove zemlje, Erich Rathfelder pledira na univerzalni bosanski duh (str. 234), uzimajući Tuzlu i Sarajevo za primjer mjestā u kojima, uprkos svemu, i za razliku od nekih drugih sredina, sadašnjost pulsira obećavajućim potencijalima bolje budućnosti. Ako nacionalistički um glorificira ratno, i uzdiže poratno stanje podjela i mržnje, u ime jednoumlja bolesnih etno-filozofija, onda ga Rathfelderov kritički spisateljski um odlučno rastače u ime onog ozdravljujućeg i čovječnog kao univerzalno-ljudskog, tipično sarajevskog duha koji nudi i budi emancipatorski horizont nade i budućnosti. Istina, u svojoj završnoj riječi, i to je Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling u svom predgovoru dobro primijetio, Erich Rathfelder, svjestan svih mogućih opstrukcija, oprezno i sa zebnjom racionalne zapitanosti (što je pojmom raskrsnice simbolizirano već u naslovu knjige), strepi, nad ostvarenjem te i drugih mogućnosti o kojima probosanski dobrohotno sanja. Mnogo je toga načeto i otvoreno ovom obimnom knjigom. I ono što fascinira tokom njenog nezaustavljivog čitanja, jeste upravo enormna informiranost, jedno nepregledno mnoštvo činjenica iz svih oblasti bh života. Ukratko, pred nama je jedna ozbiljna knjiga. Knjiga dostojna i vrijedna svakog poštovanja. (Iz recenzije ESADA BAJTALA, pročitane na predstavljanju knjige u Geteovom institutu u sarajevu, 15. marta 2007. godine).







Copyright © 2009 by Saša Ešić