Priče sa broda Titanik

...Pišeš, dakle, još si živ, Ademire Doborski. Riječi u Bosni, doduše, ne kazuju puno. Sam si sa svojom mišlju i sa svojim ćutanjem na brodu Titanik. Govor šutnje traje hiljadu godina, visi u zraku, na kamenu, pod zemljom, u olovom začepljenim ustima. Zemljica kojom hodiš, zrak koji udišeš, djela tvojih ruku, tvoje kosti i kosti tvojih predaka zovu svojim mirazom. Proglasili su te pokojnikom, manihejom, patarenom. Uvijek sumnjiv i unaprijed kriv. Pehlivanio si na prstima sirat-ćuprijom, oštricom mača, da mrava ne bi zgazio. Onda bi žestoko nahrupili da te porobe i opet u strahu utekli, ranjeni i napunjenih gaća, ne kupeći ni svoje mrtve. Proglašen si zvjerkom za odstrel braneći svoju mrtvaju. Sad imaš prognaničku kuću na vodi, brod Titanik...