Iz naše online knjižare


Lista svih knjiga


Detaljno Pretraživanje

Login - Prijava







PDFPrintE-mail
BambiBašta šljezove boje

Bandiera Rossa

Autor: Antonije Žalica, izdavač: Bosanska riječ, Tvrdi uvez, mat plastifikacija, ISBN: 3-939407-19-4, jezik: bosanski


€ 12.00

Postavi te pitanje u vezi ovog produkta

…bili smo premladi za hipije i već prestari za pankere, bili smo još djeca kada nam je “izmakla” desetosmaška revolucija - a kada smo na izdisaju osamdesetih, možda, i mogli doći do daha, bili smo naprosto preglasani na izborima i, na kraju, brutalno pregaženi surovom silom. Našli smo se sasvim zbunjeni i nespremni usred fanatičnog klanja i strastvene destrukcije, bili smo i ostali nepojmljiva manjina, satjerani u egzil, raspršeni po Evropi i svijetu. Naš “meki” socijalizam pružio nam je luksuze koje nisu imali naši vršnjaci iz zemalja onoga “pravoga” i krutoga, “zajebanog i realnog” socijalizma. Za nas su sa iste strane barikade stajali i Andy Warhol i ruski formalisti, Maljevič i Kandinsky, slušali smo Boba Dylana i recitovali revolucionarne poeme, čitali smo i Majakovskog i Morrisona… Rasli smo u nekoj vrsti luna-parka u kome su se šarenile Disneyeve bajke i proleterske pjesme, prvomajske parade i koncerti Pink Floyda, svečane zakletve poluvojnih organizacija i buka električnih gitara, crvene zastave na vjetru i blue jeans švercovan iz Trsta. Na kraju izdalo nas je sve i ostali smo potpuno sami.

*** O knjizi Antonija Nine Žalice ''Bandiera Rossa'', ili o tome kako smo oplakali... Čini mi zadovoljstvo da u okviru ovog susreta dijaspore Bosne i Hercegovine govorim o knjizi Antonija Žalice pod naslovom Bandiera Rossa, ili kako bismo kazali na nekom od naših maternjih jezika Crvena zastava. Knjiga se pojavila iz štampe 2007. godine u izdavačkoj kući Bosanska riječ u Tuzli čiji je vlasnik i urednik Šimo Ešić, dobro znani i nama u dijaspori po značajnim izdanjima vezanim i za naše živote. Prije nego nešto kažem nesto više o knjizi, koju danas promovišemo, reći ću nekoliko riječi i činjenica iz biografije pisca. Antonije Žalica je rođen je 1959. godine u Sarajevu. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Univerzitetu u Sarajevu. Objavio je zbirku pjesama Tilt i prozne knjige , Trag zmajeve šape i Bandirea Rossa. Trag zmajeve šape preveden je na nekoliko evropskih jezika. Napisao je i dramu Rađanje hereze (Heresy Rising). Bavio se TV i filmskom režijom. Za svoja dokumentarna ostvarenja nagrađivan je i na festivalima, posebno za stvaralaštvo u grupi SAGA za vrijeme opsade Sarajeva. Poslije knjige Trag zmajeve šape napisao je roman pod naslovom Bašta ukrašena flamingosima, ali je roman još uvijek neobjavljen. S obzirom da sam knjigu čitao u rukopisu tvrdo sam ubijeđen da je treba što prije štampati jer je nezaobilazni dio trilogije. Redoslijed pojavljivanja pojedinih djelova iz štampe i nije uvijek stvar autora već i drugih vrlo nepredvidivih okolnosti. To je zaokružen ciklus na temu života u Titovo doba, o zbivanjima poslije 1980. (kada je vođa umro) i od 1991. godine i evo, do danas, i do izbjegličkih dana. ''Pišući ove knjige'', rekao je jednom prilikom autor, ''za mene je to bila katarza''. Za sve nas, usuđujem se reći, te knjige su čitalačka katarza jer smo bili dio tog i takvog vremena. Mora se to i danas istaći, Antonije Nino Žalica potiče iz jedne umjetničke porodice. Stariji je sin vrlo značajnog pisca i dramatičara Miodraga Žalice i majke pozorišne glumice Ivanke (Kike) Tatar – Žalica. Pjer Žalica, njegov mlađi brat, već je vrlo afirmisani filmski reditelj i pedagog, a snaha Jasna Žalica poznata filmska i pozorišna glumica i to ne samo u Bosni i Hercegovini. Sve ovo šta sam rekao jeste i u funkciji da nas podsjetim da su to ljudi koji imaju i imali su šta reći o modernim vremenima. Ova umjetnička porodica (a takvih nema baš puno u Bosni i Hercegovini) iscrtavala je i iscrtava umjetničku mapu tih prostora, a i šire. Ali da se vratim povodu, uslijed čega smo se i skupili danas – knjizi priča Bandiera Rossa. Knjiga sadrži dvanaest priča i podiljeljena je na tri poglavlja koja i tematski opredjeljuju zbivanja. Naslovi poglavlja dati su na italijanskom jeziku (preuzeti iz teksta pjesme po kojoj je i knjiga dobila ime) i u slobodnom prijevodu oni bi glasili: Naprijed narode, Rat nam ne treba i Nema više granica. Pisac narator prisutan je u svim pričama. Ispovjedajući se o svom životu istovremeno budno i sluša druge, jer je prepoznavao i dio svog iskustva u njihovim životima. Priča se o odrastanju u Titovo vrijeme i poslije toga, kao i u svemu onom što se događalo od 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Sve je dobro prelomljeno i svijetlo se razlilo na sve strane. Svijetla kao i ljudskih sudbina ima svih nijansi; od zagasito tamnog pa do blještećeg i jakog. Sve to čini likove iz priča da su od krvi i mesa satkani. Prisustvo blagog humora i jetke ironije knjizi daje još upečatljiviji značaj. Ljudi su to u Titovim vojničkim uniformama, brigadiri, političari – lovci, kulturni i prosvjetni radnici i, poslije odlaska u svijet naratora, i svi oni koje je sretao širom zemaljskog šara. Večina njih imala je neki socijalistički prtljag i sjećanje na crvenu boju. ''Ono što smo mi doživjeli postojalo je, na neki način, i na globalnom planu'', kaže mi pisac u jednom skorašnjem razgovoru. Za mene je knjiga Bandiera Rossa knjiga o nedosanjanim ciljevima, o velikoj prevari i poglavicama koji vladaju svijetom. O tome šta se moglo, a eto – nije. Tako je bilo i šta se tu može, kao da nam suflira pisac iza stranica svake svoje priče. Nije Antonije Nino Žalica nostalgičar za crvenom bojom. Pisac nikog ne amnestira, ali pisac Žalica amnestira pojedinca koji se našao u raljama socijalističkog i drugih života, prevarenih od strane svjetskih i lokalnih moćnika. On ne sudi već samo umjetnički uspješno svjedoči. Ako smo i živjeli u takozvanom ''mekom'' totalitarizmu gdje je kurjak u maršalskoj uniformi bio mekih zuba za razliku od njegovih istočnih pandana, sve to ne znači ništa u odnosu na krajnji rezultat – sveopšti poraz. I kako to pisac narator na jednom mjestu i kaže, misleći, valjda kao i većina nas, da je neki mirni preokret nakon pada Berlinskog zida i kod nas bio moguć: kada smo na izdisaju osamdesetih, možda i mogli doći do daha, bili smo naprosto preglasani na izborima i, na kraju, brutalno pregaženi surovom silom. Vučiji čopor oštrih zuba rođen već sa prvom Jugoslavijom zario je svoje očnjake i 1991. godine u meko i nevino tijelo sanjara i između drugih, manje važnih faktora, dao svoj krvavi doprinos našem umiranju i patnji. U opštem zanosu većine nas (mislim na one koji pamte Titovo vrijeme) bilo je i puno smijeha koji je značio zadovoljstvo življenja u više ravni. Ali naš narod ima pouku za ovakva stanja duha i kaže: ''Danas sam se puno smijao, bojim se da ne oplačem.'' Oplakali smo i to dobro, i evo, još i danas plačemo. Dobro znamo da u drugim socijalizmima u Evropi nije bilo do glasnog smijeha. Ali tamo, nakon prekida snova u crvenom, manje se pustilo i suza i krvi. I neka nije. To je njihova sudbina i izbor. Bandiera Rossa to nam je pokazala na najbolji artistički način. Hvala!

(Mujo Midžić Oud Beijerland, 16. februara 2008.)









Copyright © 2009 by Saša Ešić