Bukvica

Šaban Šarenkapić ispisuje ovaj roman kao da je pokrenut stihijom, u jednom dahu. Kao da su negdje pukli stubovi na nekakvoj brani iza koje je provalila dugo sputavana bijesna voda, pa sve ponijela, sve pokupila i upila u se. Jezik je ubrzan, nemiran, neukrotiv do razuzdanosti, do rasprsnuća u kome mu smeta i tačka i zarez i sve (možda je ovaj roman trebalo objaviti bez znakova interpunkcije), a misaonost, kao jezička prethodnica sve smiruje, utišava, kroti i oblikuje u prozne zakone, pasuse, odlomke, glave, sve ono što treba jednom romanu koji uvažava pravila komponiranja, fabuliranja i naracije... Raspad i raslojavanje sandžačke porodice nakon Drugog svjetskog rata, dominanta je ovog romana koji se čita u jednom dahu...