Iz naše online knjižare


Lista svih knjiga


Detaljno Pretraživanje

Login - Prijava







PDFPrintE-mail
Ljubav. Mir. Bolji daniLutka na koncu

Luter i Orlović

Autor: Ševko Kadrić, izdavač: Bosanska riječ, tvrdi uvez, mat plastifikacija, voluminozni papir, ukrasna vrpca ISBN: 978-9958-12-105, jezik: bosanski, broj strana: 168


€ 13.00

Postavi te pitanje u vezi ovog produkta

"Ko se jednom nadnese nad ovu knjigu u opasnosti je da bude očaran duhom mrtvih koji počinju pred njegovim očima novi život". Tako počinje ova iznimno zanimljiva priča o svjetski poznatom Martinu Luteru i njegovom stradanju, ali i o Hamzi Orloviću, iz Gornje Tuzle, potpuno nepoznatom stradalniku zbog iste ideje zbog koje je pogubljen Luter. Neobična, historijski potpuno utemeljena, autentična priča, veoma zanimljiva paralela između historijskih zbivanja u Evropi i Bosni tog vremena.

 

Fadila Nura Haver
 
            OSEDLANI KONJI ZA ČITATELJE
            Ševko Kadrić, Luter i Orlović, Bosanska riječ, Tuzla, 2009.
 
 
            1.
            Govoriti o posljednjoj knjizi Ševke Kadrića, a ne osvrnuti se, prije svega, na osebujnost samog autora – kroz širok dijapazon svih atribucija koje Kadrića označavaju kao vrlo svestranu osobu, značilo bi ne razumjeti tankoćutne veze, nježne filigranske niti koje su povezale naizgled nepovezane događaje i ljude u roman koji nije tek puka romansirana biografija dvije historijski relevantne ličnosti – Martina Luthera i Hamze Orlovića. Jer, ta je tanana idejna nit zapravo najvažnija, ona je ključ čitanja romana «Luter i Orlović».
            Ipak, kažemo li da je Kadrić (što bivši, što sadašnji) pedagog, planinar, ekolog, slikar, pisac, zaljubljenik u prirodu i, napose, apsolutno opijen bogumilstvom – ljepotom i mudrošću zapisa sa stećaka, još nismo kazali suštinu svih boja i poteza koji su oformili njegov spisateljski nerv. Naime, u Kadrićevu slučaju nije riječ o deklarativnom i prolaznom zanimanju za različite aspekte harmoniziranja čovjeka sa prostorom i vremenom u kojem živi, riječ je o stabilnoj slici svijeta u kojoj je svaki potez, misao ili riječ odraz temeljnog ekološkog stava spram tog svijeta.
            Taj odnos između čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz kojeg izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića.
            Tako, tim osobnim življenjem Zdravlja, Ševko Kadrić se u književni jezik uglavio ne samo kao pisac koji nam priča priču, već kao spona između čitatelja i minulih vremena i događaja koji nas jesu potajno označili kao baš ove i baš ovakve, ali smo vremenom izgubili praktičnu vezu s njima, zapravo sa onim njihovim ljekovitim sastojcima radi kojih je, valjda, i nastala poslovica Historia est magistra vitae. Kadrić nam ne nudi teoretsko znanje o životu, već priliku da saznamo, razmislimo, razumijemo i primijenimo. Poruke njegovih romana mogle bi se sažeti na misao znamenitog fizičara, nobelovca Leopolda Infelda: «Revoluciju stvaraju vizionari, ljudi koji jasno opažaju pukotine u starom poretku i imaju hrabrosti da prekinu sa tradicijama, ljudi koji se mnogo više brinu za razumijevanje nego za znanje».
 
            2.
            Roman «Luter i Orlović» Kadrić je otvorio na vrlo zanimljiv način, doslovno ga postavljajući kao dramu, tako što svoje likove uvodi na historijsku pozornicu nakon što im se u duši sumnji nesklonoj rodi sumnja. Zapis sa stećka je moto i onaj neophodni dramski crv koji pokreće junake. U njihovim dušama rodit će se sumnja a u glavama ideja za koju će i Martin Luther i Hamza Orlović potpuno i nepovratno vezati svoju sudbinu, i ne samo svoju, već i sudbine kasnijih sljedbenika iste te ideje.
            Drama i jeste i nije smještena u šesnaesto stoljeće. Jeste stoga što povijesni tok bilježi da su Luther i Orlović živjeli te reformistički i prosvjetiteljski djelovali upravo u tom vijeku. No, budući da je fabula zasnovana na dvije vrlo slične životne putanje (vremenski i geografski odvojene) čiji su protagonisti, slijedeći istu ideju, ostavili dubok trag u historiji dvije velike monoteističke religije – kršćanstva i islama – izazvavši značajne promjene ne samo unutar tih religija već i na širem povijesnom planu, preusmjerili su tokove kasnijih zbivanja tako da eho ondašnje drame još itekako ječi i odjekuje našim vremenom. Njihovi sljedbenici – protestanti i hamzevije – produžit će tu dramu do današnjih dana. A mi (također protagonisti te drame), želimo li razumjeti šta nam se to i zašto dešava, morat ćemo se vratiti na sam početak zbivanja.
            Na ovome je mjestu važno zabilježiti da pravi početak historijske drame, koja je imala snagu da prekine progresivni tok historije vođene i upravljene silom jačeg, može precizno odrediti samo onaj ko je vrlo ozbiljno istražio cjelokupnu arhivu, a ne samo one općepoznate zapise oficijelne historije ili predanja, legende i mitove na koje je nasumično nabasao. U tom pogledu, Kadrić je vrlo znalački romanesknu radnju pokrenuo u momentu kad se u živote njegovih junaka umiješao Slučaj. Ne kaže li se da Bog često bira nevjerojatne kandidate da vrše njegovu volju na Zemlji? Slučaj ili prst sudbine ili Božija volja , kako god, u potpunosti će odrediti aktivnosti u koje će i Luter i Orlović uložiti svoje živote.
            Među ostalima, i Czeslaw Milosz je pokušao skrenuti našu pozornost na mogućnost da slučaj u svojoj tajanstvenoj logici zna biti milosrdniji za ljudsku vrstu od konstruirane Historije kao sile kojom tirani podčinjavaju čovječanstvo vlastitim interesima.»Samo slepi mogu da ne vide tragičnu situaciju u kojoj se našla ljudska vrsta kad je poželela da uzme svoju sudbinu u sopstvene ruke i da ukloni slučaj. Podčinila se Istoriji – a Istorija je okrutno božanstvo. Naredbe koje padaju iz njegovih usta su glas lukavih sveštenika skrivenih u njegovoj praznoj unutrašnjosti. Oči božanstva su tako konstruisane da gledaju svuda, kud god krene čovek; pred njima nema zaklona…». (Zarobljeni um, BIGZ, Beograd, 1985.)  
            Razumije se, očima tog božanstva neće umaći ni junaci Kadrićeva romana, ali je prije toga slučaj ipak htio da u jeku inkvizicijskih orgijanja po Evropi, s jedne strane, i otomanskih zuluma s druge, jedan Nijemac i jedan Bosanac kroče na stazu koju će obilježiti vlastitom potragom za odgovorom na pitanje: Zašto ja moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Zapravo, slučaj je htio da Luther i Orlović steknu toliko znanja da im molitva na tuđem jeziku ne predstavlja nikakav problem. U njihovom slučaju presudno je razumijevanje da vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive.
            Upravo gore rečenim pitanjem stižemo do već spomenute niti koja prizemljuje Lutera i Orlovića u zajedničku tačku iz koje se i samo pitanje izrodilo, mnogo prije njih dvojice. Odnosno, vraćamo se bosanskim bogumilima i kulturnoj baštini neprocjenjive vrijednosti. Vraćamo se stećcima. Eto, tako je Kadrić vizualizirao savršenu postavku jedne velike historijske drame koja još teče jer mi (današnji i ovdašnji) još uvijek odbijamo naučiti, odnosno razumjeti i iskoristiti mudre poruke koje su nam preci ostavili u kamenu. A oni su, ti naši preci, unatoč desetinama inkvizicijskih pohoda ciljanih da ih se silom «utjera u suru», stoljećima prkosno odolijevali u očuvanju bosanske crkve, sa – za onaj vakat – krajnje heretičkim stavom: Ne priznajemo Boga koji ne priznaje naš narod i naš jezik.
 
            3.        
            Nakon što nam ukratko predstavi likove, Kadrić će naznačiti scenu i rekvizite. Imamo li u vidu osnovno značenje pojma rekvizit, izvedenog iz latinske riječi requirere – tražiti, zahtijevati (Klaić),u smislu izuzimanja ili oduzimanja imovine od njenog vlasnika za neke više potrebe; mirne duše možemo konstatirati da je Kadrić napravio pun pogodak označivši bogumilski stećak kao rekvizit, pritom ga smjestivši na centralni dio pozornice kao svjedoka, trag, povezujuću nit junaka i vremena, ali i njih i nas.
            Mi smo danas svjedoci nerijetkog problematiziranja vlasništva svega u Bosni i Hercegovini, pa i kulturne baštine. Čiji su stećci? Čiji preci? Koji od tri konstitutivna naroda polaže pravo na kontinuitet sa bogumilima? Odgovor na sva ta pitanja može biti samo jedan: bosanski. Nevolja je što političko-klerikalnim oligarhijama baš taj odgovor ponajviše smrdi.No, upravo se lijek za njih i uputa za kvalitetniji i humaniji život svima nama nalazi na preko 66 000 stećaka. Zato Kadrić s pravom oduzima stećak državi koja ne zna šta bi s njim i smješta ga na pozornicu, ne bi li potaknuo ispunjenje jedne od bogumilskih poruka: Ne prevali mi biljega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ sad ti možda me razumjedne tvojega sina neki sin.  
            Prilikom svoje prve i jedine posjete Rimu, sa latinskim prijevodima tih poruka susrest će se i Martin Luther, među tajnim spisima koji su govorili o inkviziciji i progonu heretika negdje u brdovitoj Bosni. Tu leži ta veza, vječita tajna veza između svih dešavanja kroz koje je čovječanstvo prošlo. Kadrić nam predočava jednu vrlo efektnu sliku: duboko u utrobi rimske crkvene arhive vidimo gotovo šokiranog Martina Luthera u trenutku kad shvati da je nekih stotinjak godina prije njega postojao čovjek koga su morile iste sumnje. I koji je svoje sumnje, kao testament, ostavio zapisane u nadgrobnom kamenu. Ovaj zapis je centralna slika iz koje Kadrić razvija roman «Luter i Orlović».
 
            (…) Živjeh ali vodom ne ugasih žeđ, niti plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žeđ vraćaše svaki dan u utrobu moju, kao što se vrašah ja iz polja kući svojoj isti, ali za taj dan drugačiji.
            I stalno mislih na tebe Gospode, i s molitvom tebi sklapah uveče oči svoje, i s molitvom tebi izjutra ih otvarah kao što se izjutra otvaraju prozori i vrata doma tvoga i moga.
            I stalno te čekah i nadah ti se stalno.
            Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.
            Samo muk.
            I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj da i Ti negdje, ko ja ovdje, uzalud ne čekaš spasenje od mene.
            I s tom teškom mišlju legoh pod ovaj biljeg i tu misao usjekoh u tvrdi kamen da oni koji pročitaju vide ko će od nas dvojice prvi dočekati spasenje. (…)
           
            Sumnja i spasenje? U što je zapravo sumnjao i kakvo je spasenje prizivao jedan Bosanac, u četrnaestom stoljeću, u doba kad je Tvrtko bio kralj Bosne? Cijeli će nas Kadrićev roman veoma suptilno dovesti do svijesti da je posrijedi ista sumnja koja mnoge Bosance muči i dandanas. Spasiti Gospoda, odnosno spasiti Spasitelja u sebi, pomoći riječi Božijoj da se probije do čovjekova razuma i srca, i tu oživi, postane životvorna. Tu, izravno, mimo svih posrednika, tumača i manipulatora, da stvori i oblikuje svjetove spram prvotne Božanske namisli. Baš onako kako je Luther zabilježio savjet koji mu je dao njegov profesor, teolog Johann von Staupitz: «Istina je zaključana u našim srcima, Martine. Ključ da je otključamo je znanje, put do znanja je učenje. Vrjednije je učiti sat nego moliti vječnost». Staupitzove riječi, kao protuteža sumnji zapisanoj na bogumilskom stećku, najsnažnija je poruka i po svemu centralni motiv romana «Luter i Orlović». Zato je bogumilski stećak i poruka sa njega polazište i ishodište ovog romana; tačka u sveukupnom historijskom vremenu iz koje emanira ideja vodilja, za kojom će u dva različita smjera krenuti glavni junaci Kadrićeve knjige.
            Dodamo li tome da Kadrić scenu nije označio prostorno, nego vremenski, od početka šesnaestog vijeka pa sve do danas, a vrijeme je uvijek pokret, kretanje; onda je jasno da nas autor zapravo uvodi u materijal koji je u stalnoj promjeni, a čijem mijenjanju i sami doprinosimo. Samo tako Gospod može biti spašen, može ostati vječno živ. Smjenjuju se godišnja doba, ratovi, pomirenja, savezništva, vjera i sumnja, napokon i ljudi, ali scena (Vrijeme i Riječ po kojoj sve to biva) traje, živi. Nakon što glavni junaci Luther i Orlović silaze sa scene, ona na magičan način ostaje otvorena novim junacima. Roman se završava ali zavjesa ne pada ispred scene. Čista spisateljska magija! Ovako lucidno zamišljena i ostvarena narativna strategija objelodanjuje Kadrićevu namisao da sve nas – čitatelje –  pretvori u junake svog romana.
            Ruku na srce, u tome i uspijeva, što je već više nego dovoljno da roman «Luter i Orlović» ocijenimo kao izvrsno štivo.
 
                                                                                              Sarajevo, septembar 2009. godine
           
             

 









Copyright © 2009 by Saša Ešić