Šimo Ešić, dječiji pisac i urednik izdavačke kuće "Bosanska riječ" dobitnik je glavne književne nagrade "Zlatno gašino pero" Festivala humora za djecu koji se održava u Lazarevcu. Ešić je 21. dobitnik i prvi književnik izvan Srbije kome je ovo ugledno priznanje dodijeljeno. O problemu nedostatka dječijih pisaca, o talentima koje je svojevremeno otkrivao i podsticao na stvaranje, o svojim planovima,  za DEPO portal priča izuzetan stvaralac i podsticatelj dječije mašte

Razgovarala: Aida Avdić

DEPO 1: Pomni ste pratilac, njegovatelj i stvaralac dječije poezije 40 godina. Za takav književni opus u literaturi za djecu i izuzetan stvaralački doprinos vedrini djetinjstva dobili ste uglednu nagradu "Zlatno gašino pero". Odakle izvire tolika ljubav i inspiracija?


Iz života. Život je ta radost, to čudo koje nam je podareno. On je sve "izmislio", svima nama dao neku ulogu, neki zadatak, neko poslanje... Ja mu se radujem takvom kakav jeste – i taman i svijetao, i lagan i težak, i blag i surov... Možda ga, samo malo više od drugih, gledam sa te, njegove svjetlije strane, otrkivam na toj strani njegova čuda i milodare – i to je to. I trudim se da sve što radim, radim tako da i sebi i drugima proljepšam život. Da svaki dan učinim makar nešto lijepo, dobro, pametno i korisno, nešto što će nabolje promijeniti ovaj naš nesavršeni svijet. Tako je i sa pisanjem: sve što pišem, ima veze sa životom. Posmatram ga otvorenih očiju i otvorene duše i odabiram ono što mene, na neki način, takne, pa to požurim "prepričati" ne bi li to lijepo taknulo i još nečiju dušu... A nagrade... na njih se ne misli dok se piše, a lijepo je kad se dogode, jer to znači da sam pronašao još neku srodnu dušu koja je prepoznala to lijepo što želim prepričati svijetu. A lijepo se osjećam i kad me prijatelji sa svih strana pozovu, kao što je to bilo povodom "Zlatnog Gašinog pera". Osjećam da tu radost imam s kim podijeliti, a podijeljena radost se uvijek uvećava.


DEPO 2: Pored ove nagrade iza vas je u nizu još mnogo sličnih... No, nedavno ste sastavili antologiju bh. poezije za djecu, pod nazivom "Vrelo ljepote", koja se pojavljuje tačno 20 godina nakon posljednje koju je objavio Alija H. Dubočanin. Znači li to da je naraštaj novih pisaca dječije bh. poezije danas jako slab?


Antologije je potrebno povremeno sačinjavati upravo zato da bi se istaknulo ono najvrednije u nekoj oblasti, da bi se analizirao pređeni put, ustanovilo kako određena oblast (u ovom slučaju dječja bh poezija) napreduje i razvija se. Ja sam "Vrelo ljepote" sačinio sa tom namjerom i sa namjerom da današnjoj djeci, najljepšim šta imamo u dječjoj poeziji u BiH, otvorim možda neka vrata u taj svijet, da ih oplemeni neki stih, da one talentirane, možda, ohrabri na njihovom stvaralačkom putu. Tek kad sam posao završio, nemalo sam se iznenadio da od te posljednje, Dubočaninove antologije, do danas, dakle, u razdoblju od tačno 20 godina, samo pet novih imena je zaslužilo mjesto u jednom takvom reprezentativnom izboru. A i njih pet je, podobro već zakoračili u petu deceniju života. Nema, dakle, mladih, onih koji bi trebalo da nastave ondje gdje ćemo mi, sadašnja generacija, jednoga dana stati. To nije dobro, ali je logična posljedica neprimjerenog odnosa prema dječjoj literaturi, koja se, kao i mnoge druge vrijedne i korisne stvari, u našem društvu bagateliše, gura ustranu, ne podstiče... Zaboravlja se, i u porodici, kao mjestu gdje se stiču osnovi svega što čini ličnost djeteta, a i kasnije u društvu, da je dječja literatura nezamjenljiva u odgajanju djeteta, da je mnoštvo njenih edukativnih, odgojnih i duhovnih vrijednosti neophodno ugraditi u dušu djeteta u najranijem periodu, da bismo, kasnije, s njegovim mentalnim, duhovnim odrastanjem, i s njim, imali manje problema.


 

DEPO 3: "Pola igra, pola zbilja", "Vezena torbica", "Mislilice i štoštaljke", "Rudarev kućerak", su samo neki od vaših djela za djecu. Ali ono što je interesantno, pomenuli ste da nije samo za djecu, nego i odrasle. Zbog čega?


Ja se volim našaliti, pa, kad me pitaju za koga pišem, kažem: pišem za djecu u najboljim godinama... A to znači – pišem za one koji u sebi imaju sačuvano dijete. Kod odraslih – da to dijete u njima probudim, ako je zadrijemalo, kod djece da to nemirno u njima podstaknem, da u njima pronađem sagovornika i "saigrača". U stvari, pišem tako da sve što kažem (ili gotovo sve) ima višeslojnost značenja, pa neke slojeve tog značenja dokučiće dijete, koje je dijete i po uzrastu, a neke, dublje i skrivenije slojeve značenja otkrit će "djeca u najboljim godinama", oni sa dužim životnim iskustvom, dakle, oni koji po uzrastu nisu djeca, ali nisu ni izgubili ono djetinje u sebi. Mislim da je to i najvažnije za svaku umjetnost – da ne bude plošna i da ne objašnjava sve, da ostavlja neko svoje skriveno značenje koje bi čitalac sam trebalo da dokuči. Naravno, djelo mora biti takvo da čitaoca motiviše da ne odustaje od traganja.


DEPO 4: Kao što ste rekli, prije svega,  pomni ste čitalac, odnosno pratilac dječije poezije/ školskih radova.  Na osnovu toga prepoznali ste mnogo mlađih talenata, otkrivali ih i podsticali. Jedan od njih je i Semezdin Mehmedinović. Kakva je situacija danas?


To je bilo u vrijeme kad sam vodio i uređivao dječju emisiju na radiju. Kroz nju je prošlo gotovo sve što danas nešto vrijedi u našem zavičajnom kulturnom prostoru. Osim Semezdina (koji je bio moj đak), tu su i Milorad Pejić, Predrag Hegeduš, koji je sada ugledno slikarsko ime, Jagoda Iličić i mnogi drugi, koji nisu u umjetnosti, nego u bankarstvu, privredi, obrazovanju, novinarstvu (kao što je Danijela Božić)... Ali to je ono što sam maločas govorio u vezi sa antologijom: U ono vrijeme bilo je nekog sistema, bila su mjerila vrijednosti jasno postavljena, bilo je prostora i za mlade koji dolaze, i podsticalo se njihovo uzrastanje i afirmisanje kroz razne vidove... Danas niko o tome (organizirano) ne vodi brigu, mnoštvo mladih veoma talentiranih ljudi ne nailazi na podršku, usmjerenje, ne dobija pravo na javnu riječ, ne uspijeva pokazati šta vrijedi i šta bi, eventulano, od njega moglo biti. To je društveni problem, koga današnja vlast nije svjesna i veoma opasno nas to u neko skoro buduće vrijeme, može koštati.


DEPO 5: Pošto lako stvarate i prilazite dječijoj mašti, ima li Šimo Ešić neke nove ideje za doprinos dječijoj radosti?

Ima. Njih ćemo otkrivati u mojim novim knjigama Kako se crta sunce, Prva ljubav treći put i Izmislionica u selu Pričevac, koje su u pripremi i koje će uskoro među svoje čitaoce – djecu u najboljim godinama. Ali, pored tog, književnog, umjetničkog angažmana, sa saradnicima u izdavačkoj kući Bosanska riječ i nevladinoj organizaciji Društvu prijatelja knjige Mali princ tokom cijele godine mališanima po cijeloj Bosni pripremamo "razloge za radost". Pozivamo i Vas i čitaoce Vašeg portala da nam se pridruže.