"Bosanska riječ" će nadživjeti svog vlasnika, jer su u knjigu zaljubljeni i mlađi sin i unuk

U malom rudarskom selu Breza kod Tuzle prije pet decenija živjelo se skromno i sretno. Mještanin ovog sela bio je i naš poznati pisac dječije književnosti Šimo Ešić. Sa sjetom u očima on se prisjeća djetinjstva punog radosti. Nije bilo mnogo igračaka, ali maštom su uspijevali nadomjestiti sve i bili su veseliji od današnje djece.

Rođen je kao sedmo dijete u porodici, a bilo ih je ukupno osmero. Mnogi rudari su imali i više od desetero djece, što je tada bilo normalno.

- To su bila ta sretna vremena, kad se ljubav prema djeci izražavala na jedan lijep način. Imalo se mnogo djece, a u mom selu uglavnom su rudari voljeli tu djecu. Bilo je to lijepo vrijeme. Odrastalo se u tom pravom porodičnom okruženju, gdje se znalo šta ko radi i kome koje mjesto pripada. Zahvaljujući takvom odgoju i okruženju, poslije se bilo lakše snalaziti u društvu, i bilo je lakše izboriti se za svoju poziciju, svoje mjesto pod suncem. Taj način odrastanja i vaspitavanja, ne samo mene nego cijele moje generacije, stvorio je u nama neke postulate koji su ostali za cijeli život nepromijenjeni. Ponosim se time što sam iz porodičnog okruženja pokupio one najvrednije stvari za život, što sam ih prepoznao i ponio sa sobom i što su one kao temelj dio moje ličnosti. Sve ostalo je nadogradnja.

Zima u duši

Išao je u Osnovnu školu „Kiseljak“, koja je od njegovog sela bila udaljena gotovo dva kilometra. Njemu i njegovoj družini to nije predstavljalo problem. Put su bez poteškoća i s osmijehom na licu pretrčavali. Kako su dalje išli, djeca su se pridruživala i veselju nije bilo kraja. U pamćenje našeg pisca posebno je urezana zima i snjegovi veći od same djece. U svojoj novoj knjizi „Kako se crta sunce“, koju je pisao cijelog života i koja je sastavljena od sličica iz njegovog djetinjstva, on na simboličan način opisuje zimu.

- U pjesmi „Kako se crta sunce“ opisujem put do škole i pričam o tome kako se u to vrijeme živjelo. Pjesma ima i drugu simboliku, jer opisuje i zimu u ljudskoj duši. U ovom vremenu u kojem mi sada živimo zazimilo je u dušama mnogih ljudi, zato i kažem u pjesmi: „Nacrtaj zimu svu u bjelini i nas kako sa snijegom vijemo, ali nacrtaj i žutu vatricu, gdje ćemo poslije da se grijemo“. Pjesme je počeo pisati još u ranom djetinjstvu, a već u petom razredu osnovne škole postao je dopisnik „Kekeca“ i „Malih novina“. Urednici ovih novina bili su sjajni pedagozi i podsticali su mlade talente da pišu. Šimo je, zahvaljujući dijelom i njima, već u osmom razredu osnovne škole objavio prvu zbirku pjesama „Zdravica na kraju djetinjstva“.

U to vrijeme bilo je jako teško objaviti knjigu, i naravno trebalo je platiti štampu. Kada je od oca Ivana tražio novac za štampu, rekao mu je kako će mu vratiti taj novac. Otac se blago nasmijao i, naravno, dao mu novac. Zahvaljujući Šiminom nastavniku Miji Čokari, knjiga je jako brzo prodata i Šimo je ispunio obećanje i vratio novac ocu, koji je bio i više nego iznenađen.

Najmlađi član

Druga Šimina knjiga objavljena je već naredne godine, tako da je on u „Klub pisaca“ u Tuzli došao s dvije knjige, što je u to vrijeme bilo jako ozbiljno. Nedugo nakon toga uslijedilo je i članstvo u Društvu pisaca Jugoslavije, gdje je bio najmlađi član. Od tada, pa sve do danas Šimo se kretao utabanom stazom, ali sve u duhu djetinjstva.

Njegova najveća dječačka želja bila je da postane učitelj. Po završetku osnovne škole dobio je pogrešnu informaciju da se Učiteljska škola u Tuzli ukinula, pa je upisao Mašinsko-tehničku školu, u koju su se upisali gotovo svi njegovi drugari. Njegov profesor matematike učinio je da mu ova škola ne bude mrska, a Šimo ni tada nije prestao raditi ono što voli, pisati.

Vedrina djetinjstva

Nakon srednje škole na Pedagoškoj akademiji u Tuzli upisuje studij jezika i književnosti koji nastavlja u Osijeku na Filozofskom fakultetu. Budući da se kretao u krugu književnika, Šimo je vrlo mlad počeo raditi. Kao dječiji pisac napravio je jednu novogodišnju dječiju emisiju u stihovima na Radio Tuzli. Iako nije znao kako se to radi, uspio je, emisija je bila uspješna i dobio je stalni angažman.

Njegove emisije su bile veoma slušane pa je dobio i stalni termin, a emisija, nazvana „Petkom u pet“, prerasla je u kultnu i emitirana je sve do kraja osamdesetih godina. U međuvremenu, od 1977. godine Šimo postaje i novinar Radio Sarajeva. Novinarstvo je, kaže, napustio onda kada je počelo gubiti svoj profesionalni dignitet. Osim u književnosti i novinarstvu, Šimo je vrlo uspješan i u izdavaštvu. Sa svojim kolegama, daleke 1982. godine, osnovao je prvu privatnu izdavačku kuću „Drugari“. Nakon nje uslijedila je izdavačka kuća „Bambi“, a 1993. godine osnovao je izdavačku kuću „Bosanska riječ“, čiji je vlasnik i danas.

Brojne Ešićeve knjige prevedene su na njemački, švedski, engleski, slovenski, makedonski i druge jezike, a osim poezije Ešić je autor i brojnih pozorišnih komada, radio-igara, udžbenika i priručnika.

„Enci menci na kamenci“, „Vezena torbica“, „Pola igra, pola zbilja“, „Bijeli svijet, šareni svijet“, „Drugari“, „Šta li mrda iza brda“... samo su neke od dječijih knjiga koje je Šimo objavio.

Njegove knjige i cjelokupan rad višestruko su nagrađivani. Knjiga „Rudarev kućerak“ proglašena je najboljom knjigom u BiH 1979. godine. Udruženje izdavača i knjižara BiH 2007. godine proglasilo ga je za najboljeg urednika, a 2009. godine je dobio nagradu za životno djelo u izdavaštvu.  U Njemačkoj je nagrađen za kulturni angažman u dijaspori, a u našoj zemlji je dobio nagradu „Mali princ“ za stvaralački doprinos razvoju dječije književnosti. Također, nedavno je u Lazarevcu dobio glavnu književnu nagradu Festivala humora za djecu „Zlatno Gašino pero“ za književni opus i stvaralački doprinos vedrini djetinjstva.

Cura i knjiga

Ešiću je posebno drago što je njegov mlađi sin Mišo (28) od njega naslijedio ljubav prema knjizi. On je završna godina studija historije u Beču, a stariji sin Saša (35), osim rada u firmi „FedEx“ u Njemačkoj, bavi se i njeb dizajnom, u čemu je veoma uspješan.

- Sašu manje zanima lijepa literatura, dok me Mišo skoro pretekao, jer ima bolji uvid u svjetsku literaturu i poznaje više jezika nego ja. Od njega već ponešto mogu naučiti. Mislim da se posvetio knjizi na taj način da mu je ona sastavni dio života. Ni curi ne ide na sastanak, a da pod miškom nema knjigu. Mi ga zezamo zbog toga, ali njemu je žao da, dok se vozi autobusom, gleda kroz prozor, pa ponese knjigu. Takav je tip i drago mi je zbog toga.

I Sašin sin Filip (11), Šimin unuk, voli knjige. Iako živi u Njemačkoj, uz roditelje, djeda i baku Ružicu naučio je bosanski jezik. Posebno voli da mu baka čita knjige na našem jeziku. Odvojeni život je ono što Ešiću najteže pada. Njegova izdavačka kuća djeluje u našoj zemlji i u Njemačkoj. Supruga je često u Njemačkoj sa sinom i unukom, dok je Šimo zbog poslovnih obaveza u Bosni.

Novinarstvo

- Iz novinarstva sam otišao primjenjujući uzrečicu: „Novinarstvo je divan posao, ali kad se na vrijeme napusti“. Mislim da sam ga na vrijeme napustio, mada i danas mnogo poštujem taj posao i povuče me želja, ali mu se više ne vraćam.

Tramvaj

- Dok sam bio dijete, za tramvaj smo znali samo iz pjesme „Kako spavaju tramvaji“ i sa slika iz nama tada dostupnih časopisa. Za nas je to bilo otprilike što je za današnju generaciju djece svemirski brod. Ali, mi smo bili maštoviti i sami smo napravili tramvaj. Naš drug Frano Pejić bio je najjači i najrazvijeniji pa je on bio tramvaj, a ja kondukter. Ko se htio provozati tramvajem, morao je da platiti kartu klikerom, dugmićem, sličicom ili šećerkom, a Frano ga ukrki na leđa i nosi do Feridovog potoka, Antine njive, Lukinog hrasta... Posao je cvjetao, biznis odlično išao, a Frano i ja smo dijelili zaradu dok još neki dječaci nisu osnovali svoje kompanije i onda je bilo više tramvaja i konduktera nego putnika, tako da je posao propao.

Unukovo zapažanje

- Nisam potencirao kod djece da čitaju moju literaturu, ali me unuk veoma prijatno iznenadio. Na polici s knjigama stajala je i moja, i on je još kao mali uzeo knjigu i rekao baki da mu to čita. Nije znao da je to moja knjiga, niti mu je Ružica rekla. On je pola te knjige naučio napamet. Kad sam došao tamo, iznenadio sam se kad je počeo da recituje moju dugačku pjesmu napamet. Recitovao je i govorio: „Ja to žnam“. Drago mi je da uz knjigu raste nenametnuto, baš kao i mlađi sin.